Pucanj u dušu Bosne



„Ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao!“ (El-Ma'ide, 32.).


Ubistvo fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i župnog vikara samostana Duha Svetoga u Fojnici. Zločin koji se bez dileme može nazvati pucnjem u samu dušu Bosne.

Zločin zbog kojeg je prvi predsjednik Predsjedništva suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, plakao zajedno sa fra Petrom Anđelovićem, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene za vrijeme agresije na našu zemlju, o čemu je fra Petar svjedočio poslije smrti rahmetli Izetbegovića.

13. novembra, kako je sudski potvrđeno, Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, zajedno sa još tri pripadnika ove jedinice, Nedimom Zerdom, Saminom Mušinbegovićem i Vahidom Begićem, izvršio je zločin zbog kojeg treba tugovati svaki istinski bosanskohercegovački patriota, svaki čovjek.

Iako su Čengić i ostali osuđeni, nažalost, i poslije toliko godina, rodbina ubijenih i fojnički franjevci i dalje upozoravaju da naredbodavci ovog zločina, koji se dogodio tokom sukoba Armije BiH i HVO-a, nikada nisu pronađeni i sankcionirani. 

Svake godine sredinu novembra u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu nedužnih fratara. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog kulturnog programa, a "u sjećanju subraće i puka fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih svećenika".


Ono što se tog kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski hroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće: 

"U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.

Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. 

Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. 

Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“.

Zastava s ljiljanima 

Ubijeni fratri ostat će upamćeni kao istinski bosanskohercegovački domoljubi, ali nadasve dobri i plemeniti ljudi.

"Strijeljani su fratri bili pravi domoljubi, voljeli su Bosnu kao dušu svoju", govorio je 2014. godine raniji gvardijan samostana u Fojnici fra Nikica Vujica

Pokojni fra Leon Migić je, prema svjedočenju Vujice, prvi u Fojnici istaknuo zastavu Bosne i Hercegovine s ljiljanima, i ponosno je postavio na zidine Fojničkog samostana, "tako da se mogla vidjeti gotovo iz svake ulice i sa svakog mjesta u ovom srednjobosanskom gradu". 

Fra Nikica je dva mjeseca prije smrti govorio: 

Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna“, a malo zatim veli: 

„Katolička Crkva je bezpridržajno bila ‘za’ na referendumu, ‘za’ jedinstvenu BiH.“ A o budućnosti, gvardijan veli: „Kad rat prođe trebat će nam ono osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer, puno se zla dogodilo. Franjevci će kao svećenici moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadiđu sva ova zla koja su se dogodila. Uvjeren sam, uz dobru volju, posebno uz vjeru, nadu i ljubav, da ćemo nadvladati sva zla što nam se događaju". 

Bili su, svjedočio je i Zdenko Miličević, nećak ubijenog fra Nikice, "naklonjeni svim ljudima i zagovarali su mir". Čak su sa tadašnjim imamom Ramizom ef. Pašićem organizirali zajedničku molitvu za mir u samostanskoj crkvi.

Kome su mogli smetati ovi ljudi? Samo neprijateljima Bosne!

1 komentar

Komentariši