Muhamed Šefket ef. Kurt (1879-1963)

Šefket-efendija je spriječio paljenje crkve i pokolj tuzlanskih pravoslavaca koji su ustaše planirale izvršiti na Badnju večer 1942. godine.


Muhamed Šefket Kurt sa svoje sedmero djece u Banja Luci 1923. S lijeva: Fadil (1910-1945), Enver (1914-1943), Halima u krilu oca (1918-1969, udata Vučetić), Asim u krilu oca (1917-1943), Nurija Asim (1911-1998), Alija Kemal (1912-1984), i Fadila (1915-1968), udata za Safeta Pašića porijeklom iz Gacka. Fadilin brat Alija Kemal oženio je Safiju, sestru Fadilinog muža Safeta Pašića). Osmo dijete koje nije na ovoj slici – Nedžatija Muhamed (1925-1991), rađa se u Tuzli. Tri sina sa ove slike – Fadil, Enver i Asim, ubijena su tokom Drugog svjetskog rata. Tri sina – Fadil, Alija Kemal i Enver diplomiraju pravo na Zagrebačkom sveučilištu.


Početkom januara 1942. saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih pravoslavaca u znak odmazde za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu. Tajni ustaški "odbor za istrebljenje tuzlanskih Jevreja i Srba" pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već ‘istakao’ po zločinima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da uz njegovu pomoć bude izvršena odmazda nad pravoslavcima, na način da se u pravoslavnu crkvu, punu vjernika, na Badnju večer postavi eksploziv. Nakon toga bi se  pobilo i protjeralo preostalo "srpsko stanovništvo".

Oformljena je delegacija, koju su predvodili efendija Kurt i bivši gradonačelnik Tuzle Hadži Hasanaga Pašić, koji je to prestao biti onog momenta kada je njemačkim okupacionim snagama odbio predati ključeve grada. Pavelić ih nije primio, ali zato jeste Andrija Artuković, njegov ministar unutarnjih poslova i tvorac rasnih zakona u NDH. Ne dočekavši da ponove stare i iznesu nove zahtjeve, izvadio je i repetirao svoj Luger,  te uz psovke i prijetnje krenuo prema Kurtu i Pašiću. Ostali u grupi Bošnjaka muslimana, među njima i dva Pašićeva sina, skočili su u njihovu odbranu i otvoreno kazali Artukoviću da će, ubije li Pašića, Kurta ili nastavi ubijati pravoslavce, “cijela Tuzla otići u šumu”. Od molbi, preko zahtjeva, došli su do ultimatuma, što je pokolebalo krvoloka Artukovića. Popustio je i povukao se pred odlučnošću Bošnjaka i deklarativno amnestirao Tuzlu od rasnih zakona

Kurt je bio izabran da bude na čelu izaslanstva koje će tražiti od njemačke komande u Tuzli da se spriječe i onemoguće ustaški planovi, što je i učinjeno, pojašnjava Milišić, a njemačka komanda, osim sprečavanja zločina, naredila je i da se odštampaju i po Tuzli polijepe plakati sa značajnim upozorenjem.

Još jedan zanimljiv detalj: kada je ef. Kurt preminuo, prota Đorđe Jovanović izrazio je želju da održi govor na njegovoj dženazi i pred više od 10.000 ljudi sišao je u grob, dočekao tabut ef. Kurta i položio ga u kabur.

Zahvaljujući zalaganju ef. Kurta, u Tuzli nije došlo do masovnih zločina. U najkraćem, riječ je o odbrani zajedničkog života u tuzlanskoj regiji. Efendija Kurt je nakon rata odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva I reda.
Nažalost, danas se ime plemenitog Šefket-efendije spominje veoma rijetko.

1 komentar

  1. Vrlo plemenit čin. Čovik kojeg defintivno triba upamtit. Samo moran dodat, da su i muslimani, današnji Bošnjaci, također bili u ustašama. Handžar divizija je bila zloglasna po svojim zločinima prema pravoslavnom stanovništvu. Ali jasno, NDH kao država je više odgovarala interesima Hrvata, muslimani (danas Bošnjaci) se nisu puno pitali niti im je dato puno izbora.

Komentariši